Ernest Hemingway: Starac i more

Bilješke o piscu:

Ernest Hamingway rođen je 1899. godine u Oak Parku, nedaleko od Chicaga, u saveznoj državi Illinois. Umjesto na sveučilište on se pokušava unovačiti u američku vojsku, no to mu ne uspijeva zbog slabog vida.  Hemingway ipak odlazi kao novinarski dopisnik na bojište u Italiju gdje sa nepunih 19 godina biva ranjen. Nakon oporavka u Milanu nagrađen je talijanskim odlikovanjem za hrabrost. Po završetku prvog svjetskog rata Hemingway se vraća u Ameriku, ali nedugo zatim odlazi u Francusku.Tamo je 1925. god. izdao svoje prvo književno djelo- zbirku pripovijedaka pod nazivom “U naše doba.” Iduće godine Hemingway objavljuje i svoj

prvi roman “I sunce se ponovo rađa” koje mu donosi priličan uspjeh i slavu. Poznatjia djela su: ”Muškaraci bez žena”, “Zbogom oružje”, “Imati i nemati”, “Kome zvono zvoni”, “Preko rijeke pa u drveće”, “Starac i more”. 1961. godine u svom domu izvršava samoubojstvo. 

Tema: Tema ove knjige je životna borba i to je pokazano kroz starčev primjer.

Kratki sadržaj:

Uvod

Upoznajemo se sa starcem i dječakom. Knjiga nam je ukratko ispričala kako je starac već osamdeset i četiri dana na moru i uvijek se vraćao bez ulova. Starac je dječaka učio pecati, zajedno su se družili i skoro da su zajedno i živjeli. Starac se sprema na isplovljavanje daleko na pučinu nadajući se da će nešto uloviti.

Zaplet

Starac isplovljava, a dječak ga pozdravlja i želi mu sreću. On nije bio jedini koji je išao u lov već je tu bilo i drugih brodica i čamaca, no on je odlučio da ide dalje od svih drugih s nadom da će nešto uloviti. Kad je došao na dovoljnu udaljenost od kopna bacio je udice na kojima su bili zavezani prutići po kojima bi starac znao dali je riba zagrizla.

Vrhunac

Jedna velika riba je zagrizla i starac je to osjetio na konopcu. Zaključio je da je riba velika i da će se s njom dugo boriti. Riba je vukla brod više dana i starac ju je napokon izvadio. Bio je presretan i krenuo je prema kopnu.

Rasplet

Na povratku morski psi su starcu pojeli cijelu ribu koja je bila zavezana na boku broda. Starac je tužan došao kući i dječak ga je dočekao i pomogao mu da se odmori. Starac je dječaku ispričao priču.

Analiza likova:

Starac

Starac bijaše mršav i suh čovjek, s dubokim naborima na stražnjem dijelu vrata. Na obrazima je imao smeđe mrlje dobroćudnog kožnog tumora što ga uzrokuje odsjaj sunca u tropskom moru. Mrlje su mu pokrivale velik dio lica, a na rukama je imao duboko urezane ožiljke od izvlačenja konopca s teškim ribama. Ali nijedan ožiljak nije bio svjež. Svi su bili stari što dokazuje da već dugo nije ulovio niti jedne ribe. Na njemu je sve bilo staro osim njegovih očiju koje su bile boje mora, vesele i neporažene.

Dječak

Dugo je ribario sa starcem i on ga je naučio ribariti. Pošto starac nije već dugo imao nikakvog ulova roditelji su dječaka prebacili na drugi brod koji je bio puno uspješniji. Dječak je ipak najviše volio starca i htio s njim ići na pučinu. Pomagao mu je kad god je mogao.

Dojam o djelu:

Ovo je roman. Govori o starcu ribaru i dječaku kojeg je on poznavao. Dječak mu je punio pomagao što se tiče održavanja čamca i samog ribolova. Starac već osamdeset i četiri dana nije imao sreće i vraćao se bez ulova. Tada je dječak morao prijeći na drugi brod i nije više mogao starcu pomagati. Starac jednog dana sam odlazi na pučinu u nadi da će nešto uloviti. Na kraju je i ulovio doista veliku ribu nakon mukotrpne višednevne borbe s njom, ali na povratku su mu morski psi pojeli cijelu ribu. Starac se tužan vraća na kopno. Cijela poanta knjige je ustvari da se u životu dugo borimo da bi stekli nešto, a to s druge strane vrlo lako možemo izgubiti.

Priče iz davnina- Ivana Brlić-Mažuranić

Unutar zbirke bajki Priče iz davnina nalazimo njih nekoliko a mi ćemo predstaviti one najpoznatije koje su se usadile u um svih generacije koje su ih čitale. Biti će prepričane bajke: Kako je Potjeh tražio isitnu, Šuma Striborova i  Ribar Palunko i njegova žena. Ove bajke nastale na temalju kombinacije mašte autorica u njima  mješa stvarno i nestvarno.

Kako je Potjeh tražio istinu

Na jednoj bukovog gori živio je starac Vjest sa tri unuka Marunom, Ljutišom i Potjehom. Iako su već izgledom bili odrasli moci istodobno su bili neiskusni i strašljivi. Nisu znali baš ništa o svijetu i njegovim pojavama pa tako ni razlučiti dobro i zlo. Jednoga dana djed ih je poslao u šumu po med . Bilo je mračno i počeli su pjevati pjesmu Svarožiću kako bi im donio svijetlo.

Tokom pjesme ne samo da je Svarožić donio sunce nego im se i ukazao. Poveo ih je u skutima svoga plašta i pokazao im čitav veliki svijet ali i napomenuo kako ne smiju napustiti djeda dok mu ne vrate svu pruženu ljubav. Nakon nekog vremena Svarožić ih je vratio na goru s koje ih je uzeo, ali momci su zaboravili njegove riječi.

No u šumi nije boravio samo dobri Svarožić već i zloduh Bjesomar koji se želio rješiti djeda, jer je djed svakodnevno brinuo da se sveti oganj ne ugasi. Unuci su se vratili do djeda i ispričali mu svoj susret sa dobrim Svarožićem i kada ih je djed upitao šta im je Svarožić savjetovao Bjesomar je poslao tri bijesa, za svakoga po jednog koji će ih nagovoriti da kažu djedu neisitinite stvari. Marun i Ljutiša si slagali djedu, ali Potjeh je volio istinu i reko djedu da se ne sjećaju što im je Svarožić rekao.

Bjesomar se strašno naljutio na trćeg bijesa koji nije uspio Potjeha natjerati na laž i poslao ga je nazad sa prijetnjom da mora učiniti sve što može samo da se Potjeh nebi nikada sjetio istine. Potjeh je otišao u šumu, sjeo i pokušao se sjetiti istine. Čim bi mu neka misao pala na pamet, bijes koji se vratio ga je počeo ometati. Za to vrijeem Marun je počeo trčati za bogatstvom a Ljutiša za  snagom i oružjem. Djed ih je sve manje viđao i zanemarivali su ga.

Starac je bio tužan što njegov Potjeh odlazi u potragu za istinom. Bilo bi mu draže da je momak ostao s njim pa makar se nikada ne dosjetio Svarožićevih riječi. Potjehova muka tako je trajala dugo, bijes ga je ometao, priječio mu se na putu i nije mu dupuštao da sazna istinu. Sjedio je na kamenitoj zaravni u blizini zdenca i neprestano mozgao. Bijesu je dozlogrdilo i jedne večeri došapne potjehu da je prošlo mnogo vremena i da je moguće da je djed već mrtav i Potjehu se stegne srce.

Bijesovi druge dvojce braće, Maruna i Ljutiše u međuvremenu su preuzeli nad njima takvu kontrolu da su im čak uspjeli usaditi ideju kako im djed samo smeta i da ga se trebaju riješiti. Tako je i bilo. Zatvorili su kolibu, čvrsto klinom zatvorili vrata i potpalili je. Nisu željeli gledati kako im djejd gori i pobjegli su u planinu.

U tome trenu zabrinutom Potjehu ukazuje se Svarožić i napominje mu ponovo kako je trebao ostati uz djeda. Potjeh presretan, jer je našao svoju istinu, odlazi do zdenca kako bi se umio prije no što krene djedu. No noga mu se okliznula, pao je u zdenac i utopio se. Njegov bijes je shvatio da niakda više neće imati ovako lagodan život kakav je imao uz Potjeha i krene plakati.

Marun i Ljutiša su baš krenuli nazad prema djedovoj kolibi i kada su njihovi bjesovi, koji ih inače nikada nisu napuštali, čuli plač trećega bijesa, krenuli su mu pomoći i po prvi puta u dugo vremena napustili dvojcu braće. Slobodni od svbojih bijesova nakon digo vremena braća se  osvijeste. Shvatili su što su učinili i požurili su do kolibe spasiti djeda. Izvukli su ga u zadnji tren i on im je oprostio sve što su učinili dok su njima upravljali bijesovi.

Obavijestili su ga o smrti voljenog Potjeha i djed ih povede u šumu putem kojim nikada prije nisu krenuli. Djed je bivao sve slabiji, no odjednom im se na putu ukažu Svarožićevi dvori. Na stubama je sjedio Potjeh i gorko plakao jer ga Svarožić nije puštao u dvor pošto se ogriješio o djeda.

Djed je poslao Maruna i Ljutišu natrag na bukovu goru, zagrlio potjeha i zajedno su ušli u Svarožićeve dvore kada su se vrata napokon otovrila. Svarožić ih je radosno posjeo do sebe i svuda oko njih nalazili su se sjajni i plemeniti gosti. Marun i Ljutiša su imali obitelji i sretno živjeli na brdu. Imali su naraštaje djece koje su dobro odgojili i svi su se brinuli za djedov sveti oganj i održavali ga na životu.

Zloduh Bjesomar bio je poražen jednim čestitim momkom koji je žrtvovao svoj život u potrazi za istinom. Da tako nije bilo bjesovi nikada nebi napustili njegovu braću i sveti oganj bi bio ugašen.

Vrsta djela: bajka

Mjesto radnje: bukova gora, kamena zaravan sa zdencem, Svarožićevi dvori

Likovi: Vjest, Vjestovi unuci Ljutiša, Marun i potjeh, Bjesomar, Svarožić, bjesovi

Shakespeare - ROMEO I JULIJA

Homer - ODISEJA

ŽIVOTOPIS:
Ne zna se ni danas ništa pouzdano o Homerovu životu, a u 18. se stoljeću pojavila sumnja u njegovo postojanje i u autorstvo ''Ilijade'' i ''Odiseje'' (homersko pitanje).
U vremenskom određivanju Homera postoji nekoliko kombinacija. Jedni ga smatraju suvremenikom trojanskog rata (1194.-1184. pr. Kr.), drugi drže da je živio 100, a neki 400 godina poslije tog rata.
I vijesti se o pjesnikovoj domovini znatno razilaze. Čini se da je ipak najstarija i u starini najviše raširena vijest po kojoj se kao Homerovo rodno mjesto navodi eolska Smirna, koja je postala jonskim gradom između 9.-8. st. pr. Kr.
Homera su zamišljali kao stara, siromašna i slijepa pjevača koji je, potucajući se iz jednog kraja u drugi, živio od recitiranja svojih pjesama.

VRSTA DJELA: junački ep, 24 pjevanja

SADRŽAJ:

I. Bogovi vijećaju. Atena hrabri Telemaha
Pjesnik, zazvavši Muzu da mu pjeva o Odiseju, pripovijeda kako su se bogovi u svojem vijeću sami među sobom složili da se Odisej napokon vrati u svoje kraljevstvo, pošto ga je Kalipsa veoma dugo zadržavala na svojem otoku Ogigiji. Božica Atena, osobita Odisejeva prijateljica, pohita nakon toga k Odisejevu dvoru na Itaku. Ondje mnoga mlada gospoda prose Odisejevu ženu Penelopu da se uda za nekog od njih jer, kažu, njezin se muž više neće vratiti. Atena u ljudskom liku pristupi k Odisejevu sinu Telemahu predstavivši se da je ona Mento, tafski kralj, pa mu reče neka sutra skupi ljude u skupštinu i neka u njoj zaprijeti proscima koji mu trate blago na svoje gozbe, te neka pošalje nekoga u Pil k Nestoru i u Spartu k Menelaju da pita jesu li što čuli o njegovu ocu. Dotle se prosci vesele u Odisejevoj kući do večeri, a zatim se raziđu svojim kućama. I Telemah ide spavati.

II. Itačani vijećaju. Telemah odlazi na put
Sutradan se skupili ljudi u skupštini. Telemah im se tuži na prosce koji mu zatiru kuću i moli narod da to proscima zabrani. Antinoje (prosac) reče da tome svemu nisu krivi prosci, već Penelopa jer se neće udati ni za jednog. U visini se pojave dva orla te se počnu boriti; tada starac Haliterso veli da to sluti na pogibiju prosaca, a Eurimah, također prosac, smije se starcu. Telemah traži da mu daju lađu da ide u svijet tražiti oca. Mentor podsjeća Itačane kako je Odisej bio dobar kralj, a oni mu nisu zahvalni ni toliko da bi zabranili proscima da rasipaju njegovo imanje. Na to plane Liokrit (prosac) i raspusti skupštinu. Telemah ode do mora i k njemu dolazi Atena u liku Mentora te mu reče da će mu pribaviti lađu i obeća da će putovati s njim. Nato se Telemah vrati kući i zapovijedi sluškinji Eurikliji da mu spremi brašnjenicu za put, ali Penelopi ništa ne govori. Atena u liku Mentora izmoli lađu u Noemona, sabere društvo, i oni se s Telemahom zapute morem. 

III. Šta se radi u Pilu
Nestor upravo žrtvuje s narodom Posidonu žrtvu, kad dođe Telemah s Mentorom (Atenom). Nestor ih dočeka vrlo lijepo. Telemah ga upita zna li išta o njegovu ocu, a Nestor, ne znajući ništa o njemu, pripovijeda kako je sam putovao kući od Troje, spominje Agamemnonovu smrt i Orestovu osvetu, te upućuje Telemaha da ide k Menelaju, da će mu on znati reći nešto o ocu jer se nedavno vratio pošto se nalutao kojekuda. Atena predvečer ostavi društvo i odleti u obliku orla; Nestor ju prepozna i obeća žrtvovati joj govedo. Telemah prenoći u Nestorovu dvoru i sutradan u zoru odveze se s Nestorovim sinom Pizistratom k Menelaju, prespavaju kod Diokleja u Feri i drugi dan stignu u Spartu k Menelaju.

IV. Šta se radi u Lakedemonu
Menelaj upravo ženi sina i udaje kći. On prijateljski dočeka i ugosti Telemaha i Pizistrata. Za večerom Helena, Menelajeva žena, razveseli goste koji su se rastužili čuvši iz Menelajevih usta Odisejevu sudbinu. Drugi dan pita Telemah Menelaja što zna o njegovu ocu, a Menelaj zna vrlo malo reći o Odiseju, nego pripovijeda svoje doživljaje poslije propasti Troje; između ostalog pripovijeda kako se sastao s proročkim pomorskim bogom Protejom koji mu je prorekao sudbinu i otkrio mu neke događaje što su ih doživjeli ostali grčki junaci na polasku ispod Troje. U to vrijeme vijećaju prosci kako će ubiti Telemaha da im više ne smeta; to Penelopi javlja glasnik Medon, a kraljicu dvostruko zaboli ta vijest jer još nije znala da joj je sin otišao u svijet; zaim se stane moliti Ateni da joj izbavi sina, a Atena pošalje Penelopi radostan san koji ju utješi. Prosci zasjednu na otoku Asteri dok se ne vrati Telemah s puta.

V. Spilja Kalipsina. Čamac Odisejev
Bogovi drugi put vijećaju. Zeus šalje Hermiju nimfi Kalipsi, kod koje boravi Odisej već sedam godina, da joj javi Zeusovu volju da pusti Odiseja sa svojeg otoka. Kalipsi se ta zapovijed ne sviđa, ali se pokorava i kaže Odiseju neka gradi čamac, a kad ga je Odisej načinio, ona mu daje obilnu brašnjenicu. Odisej odlazi. Osamnaesti dan njegove plovidbe opazi ga Posidon i digne oluju, uništi mu lađu, te bi Odisej propao da mu se nije smilovala pomorska božica Leukoteja i dala mu veo da se njime opaše, i tako se izbavi. Odisej se jedva izvuče iz vode i ispliva gol i veoma umoran i izmučen na feački otok Sheriju.

VI. Odiesj dolazi u Feačku
Božica Atena nagovara u snu Nausikaju, kći kralja Alkinoja, da pođe ujutro na vodu prati rublje. Sutradan Alkinoj dopusti to svojoj kćeri, te ona ode na kolima s nekoliko dvorkinja. Djevojke, svršivši posao, stanu se igrati,a njihova buka probudi Odiseja, koji se nato stane moliti Nausikaji da mu se smiluje. Ona mu da odijelo, i on se opere i hoće s njom u grad k njezinu ocu, ali mu Nausikaja reče da ne ide on, stranac, s njom, mladom djevojkom, u grad da ne bi bilo kuđenja, već neka poslije nje dođe u grad i lako će naći Alkinojeve dvore. Tako Odisej zaostane pred gradom u gaju božice Atene.

VII. Odisej dolazi k Alkinoju
Malo poslije Nausikaje ulazi Odisej u grad feački; tu se s njim sastane Atena u liku djevojčice, obavije ga mrakom, da ga ne bi nitko vidio, i pokaže mu Alkinojeve dvore. Kad Odisej stupi unutra, nađe kralja i kraljicu i najodličnije Feačane. Odisej se savije kraljici Areti uz koljena i moli ju da mu daju lađu da se vrati kući. Alkinoj ga lijepo dočeka i obećava mu da će ga dati otpraviti u njegovu domovinu. Za večerom kraljica Areta prepoznaje ruho na Odiseju i pita tko je on i odakle mu to ruho. Odisej ne odgovara tko je, već samo veli da putuje od Kalipse i pripovijeda što je sve pretrpio od Kalipsina otoka do feačkoga i kako se sastao s Nausikajom. Nakon toga svi idu na počinak.

VIII. Odisej među Feačanima
Alkinoj drugi dan saziva skupštinu i dogovaraju kako će stranca otpremiti njegovoj kući. Nakon toga je kod Alkinoja gozba, a poslije gozbe sprema se mladež na rvanje. Među rvače stupi i Odisej te ih sve nadbaci kolutom. Nakon toga stane pjevač Demodok pjevati jedan ljubavni događaj Aresa i Afrodite, a mladež igra uz tu pjesmu. Zatim feačka gospoda skupe darove Odiseju. Opet je gozba i opet Demodok pjeva, ali sada o drvenom konju kojim su Ahejci prevarili Trojance. Odisej se od mila rasplače jer je u pjesmi pjevač i njega spominjao. Tada ga Alkinoj upita tko je zapravo on i zašto plače.

IX. Pripovijest o Kiklopu
Odisej pripovijeda kako je otplovio od Troje. Kaže da se najprije namjerio na Kikonce, da im je razorio grad, ali su ga oni ipak odagnali s njegovom družbom. Brodeći otamo baci ga bura k Lotofazima, a otud doplovi do kiklopskog otoka. Uzme sa sobom dvanaest drugova i pođe razgledati zemlju. Lutajući otokom dođu do spilje Kiklopa Polifema, koji je bio Posidonov sin. Oni uđu u spilju, a kad se Kiklop vratio s paše, zatvori se s njima u spilji i u dva dana pojede šestoricu. Odiseju pođe za rukom opiti Kiklopa vinom, pa dok je on pijan spavao, izbije mu Odisej sa svojim drugovima jedino oko iz glave. Sutradan mu Odisej sretno izmakne, pa kad bude već podaleko s drugovima, javi mu se, a Kiklop baci za njim golemi kamen, no ne pogodi ga.

X. Eol. Lestrigoni. Kirka
Ploveći od kiklopske zemlje, dođe Odisej s drugovima do otoka na kojem je kraljevao Eol, kralj vjetrova. Eol se smiluje na Odiseja te mu dade vjetrove svezane u mijeh; samo Zefir nije bio svezan te on tjeraše lađu prema Itaci. Na putu drugovi u zao čas razvežu mijeh i svi vjetrovi izlete pa lađu potjeraju natrag prema Eolovu otoku, ali Eol Odiseja i drugove otjera od sebe kao ljude mrske bogovima. Nato krenu na zapad i namjere se na Lestrigonce, koji mu unište jedanaest lađa i dosta drugova. Odiseju ostane samo jedna lađa i on doplovi njome i s četdeset i četiri druga do Eeje, gdje je živjela Kirka, koja polovinu njegova društva, kad dođu k njoj, pretvori u svinje. Odiseju u pomoć priteče bog Hermija, koji mu dade nekakvu travu kao ''protuotrov'' svakoj Kirkinoj čaroliji. Tom travom Odisej nadvlada Kirku i ona mu ''posvinjene'' drugove pretvori natrag u ljude. Kod Kirke proboravi Odisej godinu dana, a onda mu ona savjetuje da ide u podzemni svijet pitati proroka Tiresiju o svojoj budućnosti. Kad se on s društvom sprema na put, u Kirkinim dvorima umre mu jedan od drugova, Elpenor.

XI. Mrtvačko carstvo
Vjetar nanese Odiseja k narodu kimerskom, koji je živio na granici mora i oceana. Tu nađe Odisej ulaz u podzemni svijet i žrtvuje žrtvu; nato se stanu skupljati premnoge duše, ali Odisej ne da nijednoj srknuti krv žrtve prije negoli se napije Tiresija. Najprije on ugleda Elpenora i obeća mu da će mu sahraniti tijelo, onda ugleda majku Antikliju, zatim Tiresiju, kojega pusti piti, i on mu onda kazuje što ga još čeka. Nakon toga Odisej pusti svoju majku da pije, a onda mu ona govori što mu se sve dogodilo u kući nakon njegova odlaska. Tada dođu duše mnogih nekadašnjih junaka piti krv; dođe Agamemnon, Ahilej, Patroklo, Antiloh i Ajas, sin Telamonov. Tu vidje Odisej i suca Minoja, Oriona, mučenike Titoja, Tantala i Sizifa, napokon i lik Herakla. Tada se tek Odisej vrati iz tih krajeva.

XII. Sirene, Scila, Haribda, Helijeva goveda
Došavši natrag do Kirke, Odisej sahrani Elpenora, a Kirka mu govori što ga čeka na putu i kako će se moći spasiti od tih stvari. Slušajući njezin savjet prođe on sretno pokraj Sirena, ali kad dođe do Scile i Haribde, šestoricu mu drugova proguta Scila. Drugovi ga zatim nagnaju da krene lađom prema trinačkom otoku gdje je bog Helij imao svoja goveda i ovce. Vjetrovi im ne daše dugo ostaviti taj otok i kad drugovima nestane hrane, oni zakolju nekoliko Helijevih goveda, premda im je Odisej rekao da to nipošto ne učine. Helij tuži Zeusu Odisejeve drugove, a Zeus ih, kad već otplove od Trinakije, kazni smrću na moru; svi se utope, samo Odisej na dvije grede doplovi nekako do Kalipsina otoka Ogigije, ali tek nakon devet dana.

XIII. Odisej brodi od Feačana i dolazi na Itaku
Kad već Odisej ispriča svoje doživljaje, feačka ga gospoda opet obdare, a Alkinoj ga opet počasti. Predvečer uđe Odisej u lađu i feački ga veslači odvezu do Itake i ostave ga na itačkoj obali, a Odisej ne zna ništa jer tvrdo spava. Veslači otplove od Itake, ali im Posidon blizu Sherije pretvori lađu u kamen. Kad se Odisej probudi, začudi se gdje je, i tada dođe k njemu Atena u liku mlada pastira. Ona mu reče da je to Itaka; zatim mu se očituje da je ona Atena, sakrije mu feačke darove u spilju i nagovara ga da pobije prosce; a da ga nitko ne prepozna, pretvori ga u prosjaka.

XIV. Odisej se sastaje s Eumejom
Odisej se zaputi k svinjaru Eumeju, koji ga ne prepozna, ali ipak lijepo dočeka neznana prosjaka i počasti ga svinjetinom i vinom. Prosjak (Odisej) veli Eumeju i kune se da će se Odisej ubrzo vratiti, ali Eumej to ne vjeruje. Odisej onda pripovijeda izmišljenu priču o sebi, kako je mnogo lutao i kod Tesproćana čuo za Odiseja. Uto dođu Eumejovi momci sa svinjama s paše. Eumej zakolje Odiseju tusto krme za večeru. Poslije večere odu svi spavati, a Odisej pripovijeda opet o sebi izmišljenu priču i izmoli od Eumeja plašt jer je noć hladna. Eumej iziđe iz kolibe da spava kod svinja.

XV. Telemah dolazi k Eumeju
Atena opominje Telemaha u snu neka se vrati na Itaku. On se ujutro odveze s Pizistratom dobivši darove od Menelaja i Helene. Kod Pila uzme sa sobom u lađu i Argejca Teoklimena, koji je bio vrač, a sada ga gone rođaci čovjeka kojeg je on ubio. U isto vrijeme razgovaraju Eumej i Odisej; Eumej pripovijeda kako su ga Feničani ugrabili njegovu ocu, kralju u Siriji, i prodali ga Laertu. Sutradan se ujutro Telemah doveze s društvom do Itake; drugovi se odvezu u grad, a on sam ode k Eumeju.

XVI. Telemah prepoznaje oca
Došavši k Eumeju, Telemah se pozdravi s njim i pošalje ga svojoj majci u grad da joj javida se on sretno vratio s puta. Kad Eumej po tom nalogu ode u grad, Atena pretvori starca prosjaka u junaka kakav je doista bio, i on se očituje sinu Telemahu. Zatim se njih dvojica stanu dogovarati kako će osloboditi Penelopu i kuću od prosaca. U grad doplovi lađa Telemahovih drugova, koji također šalju glasnike k Penelopi da se Telemah vratio. Ubrzo doplovi i zajednička lađa prosaca, koji se ljute zbog uzaludna zasjedanja i kupe se na dogovor te odlučuju ubiti Telemaha. Penelopa čuje njihovu odluku, dođe među njih i žestoko navali zbog toga na Antinoja, a Eurimah onda dvolično uvjerava Penelopu da Telemahu nijedan prosac neće učiniti ništa nažao. Eumej se vraća u svoj stan, a Atena opet pretvara Odiseja u stara prosjaka.

XVII. Telemah se vraća u grad Itaku
Ujutro pođe Telemah u grad i pripovijeda majci ukratko gdje je sve bio. Malo poslije Eumej i Odisej krenu u grad. Pred gradom se sastanu s kozarom Melantejom, koji Odiseja izgrdi i udari nogom u bedro. Kad već dođu u kraljevski dvor, pas Argos u starom prosjaku prepozna svog gospodara Odiseja i od radosti ugine. Prosci se upravo goste i Odisej pođe od jednoga do drugoga proseći podjelu; svi mu dadu nešto, samo Antinoj napadne na njega i udari ga podnožjem. Penelopi to bude jako žao i dade pozvati k sebi prosjaka da joj kaže je li što čuo o njezinu mužu, a Odisej odvraća da će doći navečer. Eumej se vraća na polje k svinjama ostavivši Odiseja u kraljevskom dvoru.

XVIII. Odisejovo rvanje s Irom
U Odisejevu kuću dolazi prosjak Ir, koji želi otjerati drugog prosjaka što ga nalazi kod prosaca, odnosno Odiseja, no on se ne da otjerati. Nato zažele prosci da se njih dvojica bore, pa koji bude jači, dobit će dobru večeru. I tako se oba prosjaka uhvate oko pojasa. Odisej za čas svlada Ira i teško ga ranjena baci pred vrata. Penelopa dođe među prosce i kori sina što je dopustio tu borbu, a prosce lukavo navede da joj daju darove za udaju. Poslije toga prosci nastave gozbu, a Odiseja izgrdi sluškinja Melanta i prosac Eurimah, koji baci podnožje na njega, ali ga promaši. Napokon se raziđu svi u svoje kuće na spavanje.

XIX. Odisej se sastaje s Penelopom. Pranje nogu
Kako su se već prije dogovorili, Odisej i Telemah sakriju oružje da ga prosci ne mogu pronaći kad im zatreba. Zatim Odisej razgovara s Penelopom, koja ga, dakako, ne poznaje, a on ju vara rekavši da je Krećanin, sin Deukalionov, a brat Idomenejev; da je prije dvadeset godina lijepo dočekao Odiseja, kojega je oluja nanijela na Kretu. Dalje kaže da je u tesprotskoj zemljičuo za Odiseja da će ubrzo doći kući. Nato kraljica zapovijedi sluškinji Eurikliji da strancu opere noge; ova odmah prepozna Odiseja po brazgotini na nozi, ali joj Odisej zaprijeti da nikome ne govori da se on vratio. Penelopa veli da će sutradan odrediti da se prosci natječu u streljaštvu i udat će se za onoga koji pobijedi kad vidi da već ne može drugačije. Zatim ode spavati i Odiseja također otpravi na počinak.

XX. Događaji prije ubijanja prosaca
Noću nevaljale sluškinje izlaze iz kuće ka proscima na grešna djela. Odisej ih gleda pun gnjeva, ali se opet ustrpi čekajući zgodniji čas kad će kazniti sve te bezakonike. Pred jutro dobije od Zeusa dva povoljna znamena iz kojih razabire da će mu djelo poći za rukom. Nakon toga dođe Eumej sa svinjama, a Filetije s kozama da imaju prosci što klati za gozbu. Filetije ljubazno govori s nepoznatim prosjakom i ljuto žali za Odisejem kojeg već jako dugo nema. Prosci vijećaju kako će ubiti Telemaha, ali ih u tome preplaši jedno znamenje i oni pođu u Odisejevu kuću na gozbu. Ktesip baci na Odiseja kravlju nogu, ali ga ne pogodi. Proscima Teoklimen proriče tešku pogibiju, a oni mu se smiju. Penelopa dobro čuje sve riječi prosaca jer sjedi blizu dvorane gdje se oni goste.

XXI. Postavljanje luka
Penelopa nagovara prosce da se natječu tko će napeti Odisejev luk i njim odapeti strijelu kroz dvanaest u zemlju zabodenih sjekira, i kome to dvoje pođe za rukom, ona će se udati za njega. Neki se prosci natječu, ali uzalud, nijedan ne može napeti luk, zato daju naložiti vatru i donijeti loj da se luk ugrije i namaže ne bi li se mogao lakše napeti. Uto iziđu Filetije i Eumej iz kuće, a Odisej za njima pa im kaže tko je on i neka pozatvaraju vrata da ne bi koji prosac pobjegao kad ih stane ubijati. Ni Eurimah nije mogao napeti luk, te dođe red na Antinoja, ali on odgodi natjecanje za sutra. Tada zamoli Odisej da njemu daju da ogleda svoju snagu, a prosci se na to naljute i jedva mu dopuste nakon što ih Penelopa opomene. Odisej brzo napne luk i prostrijeli sve sjekire.

XXII. Ubijanje prosaca
Kad Odisej to sretno svrši, uperi luk u Antinoja i ubije g, a ostalima vikne da je on Odisej. Eurimah ga moli da im oprosti, ali uzalud; Odisej i Telemah ubijaju jednog za drugim, a kozar se Melantej nekako iskrade i donese proscima oružje iz sobe u kojoj je bilo skriveno, a koju je Telemah zaboravio zaključati. Melantej ode po drugi put po oružje, ali ga uhvate Eumej i Filetije pa ga svežu za stup da im ne pobjegne. Prosci se svojim oružjem ne mogu obraniti jer božica Atena, najprije u liku Mentora, a zatim u obliku lastavice, gleda boj i svojom božanskom moći navraća pobjedu Odiseju i njegovim drugovima, koji ubijaju prosce jednog za drugim, a oni jedva neznatno rane Telemaha i Eumeja. Kad su već svi prosci bili mrtvi, Odisej zapovijedi svojim pomoćnicima da tijela prosaca iznesu iz dvorane, a samu dvoranu očiste od krvi. Nakon toga objese dvanaest besramnih sluškinja i iza žestokih muka ubiju Melanteja. Nakon toga Odisej kadi kuću sumporom da ju očisti od grijeha i dade pozvati vjerne sluškinje, s kojima se vrlo lijepo pozdravi.

XXIII. Penelopa prepoznaje Odiseja
Euriklija ode k Penelopi i javlja joj vijesti kojima ju misli razveseliti, ali ona baš i ne vjeruje, no ipak se dade nagovoriti, te ode u donje sobe i tu nađe Odiseja, no još ne vjeruje. Odisej zapovijedi ukućanima da pjevaju i plešu kako nitko u gradu ne bi otkrio da su prosci pobijeni. Zatim se on okupa, a Atena ga opet učini jakim i čilim, i kad on reče Penelopi tajnu o njihovoj bračnoj postelji, kako je načinjena, onda tek Penelopa povjeruje da je to Odisej jer nitko drugi nije znao tu tajnu. Njih se dvoje zagrle i odu na počinak, a isto tako i ostali ukućani odu spavati. Već je zora, ali Atena produži noć da ono dvoje mogu pripovijedati jedno drugome svoje doživljaje. Prije nego usnu, Odisej Penelopi pripovijeda ukratko što je doživio otkako je krenuo od Troje. Ujutro Odisej ustane i ode s Telemahom, govedarom i svinjarem izvan grada k svom ocu Laertu.

XXIV. Umir
Hermija vodi duše prosaca k Aidu, i tu se osim ostalih duša namjere na Ahilejovu i Agamemnonovu dušu. Amfimedonova duša pripovijeda Agamemnonovoj duši kako se Odisej vratio kući i njih porsce poubijao. U isto vrijeme dođe Odisej s onom trojicom k ocu Laertu, koji živi izvan grada u voćnjaku. Odisej najprije taji tko je on, ali ubrzo kaže da je on njegov sin Odisej i pripovijeda starcu kako je pobio prosce. Zatim odu otac i sin u kuću, gdje ih već čeka ručak. Tu se Odisej pozdravi sa starcem Dolijem i njegovim sinovima. Nakon što završe s ručkom, dolazi gomila Itačana, koje je pobunio Eupit, ubiti Odiseja koji je toliku momčad pogubio. Odisej s vjernim drugovima iziđe u boj, njegov otac pogodi i smrtno rani Eupita, i time se boj završi jer Atena ne da da se lije krv, te ona pomiri Odiseja s njegovim narodom. 

O DJELU:
''Odiseja'' je dobila ime po glavnom junaku Odiseju. Nakon desetogodišnjeg ratovanja pod Trojom, on luta deset godina po svim morima i doživljava mnogo opasnih pustolovina. Izgubivši sve prijatelje u brojnim opasnostima, Odisej se vraća na Itaku, gdje se uz pomoć sina Telemaha osvećuje proscima koji su opsjedali njegovu ženu Penelopu i na gozbama upropaštavali njegov imutak.
Okosnicu ''Odiseje'' čine Odisejev povratak i osveta proscima. Ti su motivi obogaćeni prikazom prijašnjih junakovih desetogodišnjih lutanja, a pripovijeda ih sam Odisej na dvoru feačkog kralja Alkinoja. Osim toga, u ep je umetnut i motiv o sinu koji ide u potragu za ocem. Pjesnik je u moralnom pogledu produbio priču o Odiseju time što je s pustolovnim putovanjima povezao motiv o povratku muža koji izbavlja svoju obitelj iz nevolje.
Kompozicija je prepletenija od one u ''Ilijadi''. Sve su epizode u službi temeljnog motiva, a jedinstvo je izraženo u strastvenoj želji junaka da se vrati u domovinu i obitelj.
Radnja Odiseje traje po jednima 41, a po drugima 40 dana; a tu se ne računaju Odisejevi doživljaji koji traju deset godina, a pripovijeda ih sam Odisej na dvoru feačkog kralja Alkinoja.
Najveća je razlika između ''Ilijade'' i ''Odiseje'' u religijskom shvaćanju. U ''Odiseji'' su bogovi većinom zaštitnici pravnih i moralnih odnosa među ljudima. Od bogova se samostalnom djelatnošću ističe samo Atena, i to kao zaštitnica. U njezinu je liku sabrano mudro, pravedno i dobro djelovanje. Kao takva, javlja se ona i u snovima, osobito u drugom dijelu ''Odiseje'' (nakon Odisejeva povratka na Itaku). Neprijateljski bogovi Posidon i Helij podosta su bezlični. Njihova je srdžba opravdana zbog toga što su i Odisej i njegovi prijatelji prekoračili dopuštenu mjeru. Sudbina je u ''Odiseji'' isključena kao pokretni motiv,a u ''Ilijadi'' joj se pokoravaju i sami bogovi.

O LIKOVIMA:
Odisej je muž mudre i lukave pameti. Opreznost, hladnokrvno rasuđivanje i prijevara sapašavaju ga iz svih opasnosti. Radoznalost i nekoristoljubiva žeđ za novim saznanjima najplemenitije su crte njegove ličnosti. On je moralno produbljen lik. Bračna vjernost i ljubav prema domovini daju mu snagu da strpljivo podnosi sve opasnosti i poniženja.
Uz Odiseja, najviše se ističe njegova žena Penelopa kao uzor bračne vjernosti. Nju rese mudrost i osjećanje osobnog dostojanstva.
Novina su mladenački likovi: Telemah i Nausikaja. U srcu krasne Nausikaje budi se prvi osjećaj prema muškarcu, gotovo više poštovanje negoli ljubav. Nausikaja je bez sumnje najdražesniji lik grčke poezije.

Uz grupu karaktera majka - sin, javljaju se i grupe otac - sin, otac - kći, gospodari - sluge.

Shakespeare - HAMLET

ŽIVOTOPIS:
William Shakespeare rođen je 1564. godine u gradiću Stratfordu na Avonu. O njegovu se životu malo toga zna. U zreloj je dobi počeo pisati i glumiti, a smtra ga se i za suvlasnika kazališta Globe. 
Sumnja se da on nije pisao sve svoje drame, nego da ih je pisao Bacon. Njegov opus obuhvaća 37 djela. Najpoznatije su drame ''Romeo i Julija'', ''Mletački trgovac'', ''Julije Cezar'', ''Na Tri kralja'', ''Kralj Lear''...
Umro je 1616. godine.

KNJIŽEVNI ROD: drama
VRSTA DJELA: tragedija

VRIJEME RADNJE: oko 1600. godine
MJESTO RADNJE: Danska

IDEJA: 
''Znaš da je prirodno – što živi mora umrijet
I kroz taj smrtni život proteći u vječnost.''

KRATAK SADRŽAJ:
PRVI ČIN

1. prizor:
Elsinor, terasa pred dvorcem.
Bernardo, Horacije i Marcelo sad su na straži. Brine ih je li se opet pojavilo „ono“, a pod tim misle na duha koji se pojavio sinoć oko jedan sat poslije ponoći. Usred njihova se razgovora pojavljuje taj isti duh nalik na pokojnog danskog kralja Hamleta. Oni ga pokušaše upitati nešto, no duh iščezne. 
Horacije kaže kako je duh stvarno nalik na mrtvog kralja, te da je to sigurno znak da će Dansku snaći neka nesreća. Priča im kako je kralj Hamlet u borbi ubio norveškog kralja Fortinbrasa te tako dobio sve njegove zemlje, a sad se Fortinbras mlađi želi osvetiti za sve to i dobiti natrag očeve zemlje. To je razlog što je Danska na oprezu i ima mnogo straže. Zato sigurno i dolazi Hamletov duh. Tako su se i pred sam Cezarov pad otvorili grobovi, mrtvaci poizlazili, pojavio se komet vatrena repa i pomrčina zavlada svijetom.
Uto se vraća duh. Trojica ga htjedoše zadržati, no pijetao kukurikne, pukne zora i duh nestane. Horacije, Marcelo i Bernardo složiše se da će o svemu tome izvijestiti kraljevića Hamleta.

2. prizor:
Svečana dvorana u dvorcu. Ulaze kralj, kraljica, Hamlet, Polonije, Laert, Voltimand, Kornelije, lordovi i pratnja.
Kralj Klaudije šalje Kornelija i Voltimanda u Norvešku da sadašnjem kralju, Fortinbrasovu stricu, jave sve što mladi Fortinbras namjerava učiniti u Danskoj jer Klaudije zna da se norveški kralj neće složiti s mladićevom osvetom. Kornelije i Voltimand odlaze.
Tad Laert moli kralja da mu dopusti povratak u Francusku, a kralj mu kaže neka ide ako želi. Nakon toga kralj se obrati kraljeviću Hamletu riječima: „Sada, dragi Hamlete, / Naš rođače i sine -“, na što Hamlet odgovori u sebi: „Više no / Sinovac, manje nego sin.“. Kraljica govori Hamletu da bi se trebao bolje odnositi prema kralju. Hamlet tad iskazuje svoju tugu zbog gubitka oca: „Jer nikad ne može / Prikazati me vjerno, draga majko, / Ni mrki ovaj plašt, ni obično / Odijelo crne boje svečane, / Ni uzdisanje stegnutoga daha, / Ni obilna mi rijeka u oku, / Ni pokunjeno držanje u licu, / Ni drugo ništa, što je sjen i vid / I slika bola. To je, što se čini, / Jer čovjek može svu tu napravu / I glumiti. Al u meni je nešto, / Od naprave što više znači te, / Jer samo slika tuge to je sve“. Želi se vratiti u Wittenberg, no kralj i kraljica ne slažu se s tim.
Svi odlaze osim Hamleta. On je bijesan što je Klaudije, njegov stric, preuzeo očevo prijestolje i oženio se njegovom majkom ubrzo nakon sprovoda. Ogorčen je na majku što je tako brzo zaboravila oca. „Kratki mjesec! / Još prije nego što je cipele / Iznosila, u kojima je išla / Za mrtvim tijelom bijednoga mi oca, / U suzama ko Nioba! Da, ona, / Baš ona – Bože! Zvijer bez razuma bi / Žalostila se duže – pošla je / Za moga strica, brata oca mog, / Što nije više nalik na nj no ja / Na Herkula! Za mjesec dana! Prije / No sol je suza lažnih prestala / Crvenit oči njene otekle, / Već udala se.“Dolaze mu Horacije, Bernardo i Marcelo reći o pojavi kraljeva duha. Horacije mu priča. Hamlet priznaje da je to vrlo čudno, no želi i on vidjeti očeva duha i razgovarati s njima. Smatra da će sad otkriti tko mu je ubio oca.

3. prizor:
Polonijeva kuća, razgovaraju Laert i Ofelija. Opraštaju se prije Laertova odlaska. Budući da Laert ne voli Hamleta, upozorava Ofeliju da ne vjeruje u Hamletovu ljubav, a ona mu kaže da će ga poslušati i biti na oprezu. 
Dolazi Polonije. Govori Laertu da krene na brod jer će zakasniti, a i sluge ga već čekaju. Laert se oprašta s njima i odlazi.
Polonije tad ispituje Ofeliju o sastancima s Hamletom te ju opominje da se ponaša časno. Ofelija govori kako joj je Hamlet iskazivao naklonost, a Polonije joj govori neka bude malo nepristupačnija. „Ja neću da od ovoga trenutka / Sramotiš ma i jedan prosti čas / U razgovoru s Hamletom. / Zapovijedam ti – pazi na to! Idi / Sad svojim poslom.“

4. prizor:
Terasa. Ulaze Hamlet, Horacije i Marcelo. Čekaju duha. Iz dvorca se čuju trube i top. Hamlet kaže kako to kralj luduje i nazdravlja. Hamletu se to gadi jer ih zbog takvih stvari drugi narodi nazivaju svinjama i pijancima.
Dolazi duh. Hamlet je uplašen, a duh mu pokazuje neka ga slijedi. Horacije mu govori neka ne ide, no Hamlet želi razgovarati s očevim duhom. Duh i Hamlet odlaze, a Horacije i Marcelo krenu za njima, sumnjaju da „u državi je Danskoj nešto trulo“.

5. prizor:
Hamlet i duh dolaze na zabačeniji dio terase i duh mu poče pričati. Kaže da je on duh njegova oca te mu dolazi reći da osveti njegovo ubojstvo. Hamlet je iznenađen što duh govori o ubojstvu. Duh kaže kako je razglašeno da ga je ugrizla zmija dok je spavao u vrtu, no prava je istina da ga je ubio onaj koji sad nosi njegovu krunu. Klaudije ga je ubio tako što mu je ulio sok otrovna bilja u uho. Taj mu je otrov vrlo brzo ušao u krv, prošao cijelim tijelom i usmrtio ga. Stoga traži od Hamleta da ne dopusti da se Klaudije izvuče s tim zločinom. Duh nestane.
Hamlet je bijesan. Dolaze Horacije i Marcelo, traže od Hamleta da i mispriča što mu je duh rekao, no on im ne želi reći, ali traži od njih da se zakunu da nikom neće reći za duha. I duh im iz dubina govori neka se zakunu. Oni to učine, te svi skupa odlaze.

DRUGI ČIN

1. prizor:
Polonije i Rejnaldo razgovaraju u Polonijevoj kući. Polonije šalje Rejnalda za Laertom, da ga prati i raspita se o njegovu ponašanju, a kasnije neka mu da novce i pismo. Rejnaldo odlazi, a ulazi Ofelija.
Govori da je preplašena jer misli da je Hamlet poludio od ljubavi, tj. od toga što ga Ofelija odbija. Polonije se slaže da je sigurno zato poludio i zato idu to reći kralju i kraljici.

2. prizor:
U međuvremenu, u dvorani kralj i kraljica dočekuju Rosencrantza i Guildensterna. Kralj ih je pozvao zbog Hamletova ponašanja. Budući da su ta dvojica Hamletovi prijatelji, kralj misli da će im Hamlet odati zašto se tako čudno ponaša. I kraljica ih moli neka saznaju to.
Guildenstern i Rosencrantz odlaze, a ulazi Polonije. Polonije kaže da je našao razlog Hamletova ludila, no kraljica sumnja da postoji neki drugi razlog osim gubitka oca i njezina novog braka. Klaudije kaže neka mu prvo poslanici dođu reći što je bilo u Norveškoj, pa će onda poslušati njega.
Poslanik Voltimand izvješćuje kako je norveški kralj zabranio Fortinbrasu mlađem da ikad pokuša započeti rat protiv Danske, te da norveški kralj traži dopuštenje da prođe kroz Dansku u svom pohodu protiv Poljske. Kralj je zadovoljan izvještajem, te Voltimand i Kornelije odlaze.
Tad Polonije dobije riječ. On im čita Hamletovo pismo ofeliji kako bi ih uvjerio da je Hamlet lud od ljubavi jer ga je Ofelija odbila zato što je poštena i časna žena. Polonije je smislio kako će namjestiti susret Hamleta i Ofelije, a on i kralj će biti iza zastora i slušati njihov razgovor. 
Kralj i kraljica tad odlaze, a nailazi Hamlet čitajući neku knjigu. Polonije mu se obrati pitajući ga kako je i prepoznaje li ga. Hamlet kaže da je dobro, a misli da je Polonije ribar. Hamlet se pravi lud i namjerno daje Poloniju zbunjujuće odgovore, te zato Polonije ubrzo ode. Hamletu dolaze Rosencrantz i Guildenstern. I njima Hamlet daje čudne odgovore jer im ne želi ništa otkriti iako su mu prijatelji. Rosencrantz govori kako su na putu u dvorac naišli na neke glumce koji dolaze ponuditi svoje usluge. Hamlet ih s radošću prima. Nakon kratka razgovora s glumcima, svi odlaze i Hamlet ostaje sam. On smišlja kako će uz pomoć glumaca i predstave natjerati kralja da prizna ubojstvo njegova oca. „Ja hoću stvarnije / Da imam razloge – i zato valja / U glumi ščepat savjest grešnog kralja.“

TREĆI ČIN

1. prizor:
Razgovaraju u dvorcu kralj, kraljica, Polonije, Ofelija, Rosencrantz i Guildenstern. Dvojica posljednjih govore kako je razgovor s Hamletom dobro prošao, no ipak im Hamlet nije dao odgovore koje su tražili. Kralj im govori neka i dalje pokušavaju, nakon čega Rosencrantz i Guildenstern odlaze.
Kralj govori kraljici neka i ona ode jer su oni pripremili susret Hamleta s Ofelijom, a on i Polonije će skriveni slušati njihov razgovor. Kraljica se složi i ode. Ofelija će tobože čitati neku knjigu, a kralj i Polonije će se skriti iza zastora.
Dolazi Hamlet vodeći svoj monolog: „Bit il ne bit – to je pitanje! / Je l' dičnije sve strelice i metke / Silovite sudbine u srcu / Podnositi il zgrabit oružje“, / Oduprijet se i moru jada kraj / Učinit? Umrijet – usnut, ništa više! / I usnuvši dokončat srca bol / I prirodnih još tisuć' potresa, / Što baština su tijelu. To je kraj, / Da živo ga poželiš: umrijeti / I usnut! Usnut, pa i snivat možda!“. Naiđe na Ofeliju. Dugo se nisu vidjeli. Iako Ofelija govori da će mu vratiti poklone koje joj je dao, Hamlet tvrdi da joj nikad ništa nije dao. Nadodaje i to da ju je nekad volio, no zatim kaže da ju uopće nije volio. Govori joj neka ide u samostan, neka njemu ne vjeruje ništa; nijednom muškarcu ne treba vjerovati jer su svi nitkovi. Govori joj: „Ako se budeš udavala, dat ću ti ovu kletvu kao miraz. Bila ti čista kao led i bijela kao snijeg, kleveti nećeš uteći. Idi u samostan – Idi, zbogom. (Hoda gore-dolje) Ili ako hoćeš svakako da se udaš, pođi za budalu, jer pametni ljudi znaju predobro, kakve vi nakaze od njih pravite. U samostan – idi, i to brzo. Zbogom!“. Hamlet odlazi, ostavlja zaprepaštenu Ofeliju. Prilaze joj kralj i Polonije. Kralj govori da mu Hamletovo ponašanje ne izgleda kao ludost, no ipak je Hamlet vrlo opasan. No Polonije i dalje smatra da je Hamlet lud zbog neuzvraćene ljubavi. Predlaže da kraljica pokuša „izvući“ nešto iz Hamleta nakon predstave, a on će se skriti i slušati taj razgovor. Kralj se složi: „Da, tako neka bude / jer mahnitost u velikoga svijeta / Bez paske sama ne smije da šeta.“.

2. prizor:
Hamlet se dogovara s glumcima. Napisao je jedan dio predstave i želi da ga glumci izvedu kako bi kralja uhvatio u zamku. Glumci poslušaše i odu se pripremiti za predstavu.
Dolazi Horacije. Hamlet mu govori da je on najpravedniji čovjek kojeg zna i stoga mu priča kako je u predstavu ubacio scenu koja je vrlo slična okolnostima u kojima je ubijen njegov otac. Stoga traži od Horacija da promatra kralja za vrijeme te scene, da vidi hoće li kralj bilo kako odati svoj grijeh. Horacije pristane, a Hamlet kaže: „Evo dolaze / Na glumu. Sada moram biti lud.“.
Svi ulaze u dvoranu kako bi gledali predstavu. Hamlet ode sjesti kod Ofelijinih nogu te nasloni glavu na Ofelijine noge dajući pritom perverzne komentare poput: „To je lijepa misao, ležati između djevojačkih nogu.".
Počela je predstava. Glumci glume kralja i kraljicu koji se zaklinju na vječnu ljubav. Tad na scenu dolazi treća osoba, Lukijan, koji usnulom kralju ulijeva otrov u uho. Kralj Klaudije naglo ustaje i odlazi s predstave. Izlaze za njim svi osim Hamleta i Horacija. Slažu se da je Klaudije sumnjiv zbog odlaska s predstave baš tijekom prizora trovanja. Dolaze im Guildenstern i Rosencrantz. Žele opet izvući odgovore iz Hamleta, no on i dalje šuti o svemu tome. Hamlet pita Guildensterna zna li svirati frulu. Nakon što Guildenstern kaže da ne zna, Hamlet ga pita zašto onda pokušava svirati na njemu, saznati njegove tajne. „Nazovite me kakvim god glazbalom – rasrditi me možete, ali ne možete na meni svirati.“Dolazi Polonije i govori Hamletu da ga majka želi vidjeti, pa Hamlet odlazi k njoj.

3. prizor:
U dvorani kralj razgovara s Rosencrantzom i Guildensternom. Kralj im govori da ne voli Hamleta, da je opasan i da ga treba poslati u Englesku, a njih će dvojicu poslati za njim. „Molim vas, / Požurite se na svoj hitri put, / Da zapnemo u verige taj strah, / Što sada odveć slobodno se kreće.“Rosencrantz i Guildenstern odlaze, a dolazi Polonije reći kralju da je Hamlet krenuo k majci, a da će se on (Polonije) skriti iza zastora i slušati razgovor. Nakon tog priopćenja Polonije odlazi.
Kralj ostaje sam. „Moj grijeh je gnusan, smrdi do neba / I kletva je na njemu prastara - / Umorstvo brata! Molit se ne mogu, / Ma da je živa želja mi i volja, / Jer namjeru mi jaku jača krivnja / Uništava...“Kralj klekne pokušavajući tražiti oprost za svoj zločin iako se ne kaje. Hamlet ga ugleda: „Gledaj, moli se! Ha, - sad je zgoda, sad bih mogao! I hoću, (trgne mač) pa nek ode u nebo!“. No ipak neće ništa učiniti, pričekat će još na osvetu. Sad odlazi majci, a Klaudije ustajući reče: „O, riječ se diže, ali miso gmiže, / A riječ bez misli teško k nebu stiže.“, nakon čega ode.

4. prizor:
Kraljičina soba, ulaze kraljica i Polonije. Polonije joj govori da će Hamlet sad doći, te se skrije iza zastora čuvši da je Hamlet pred vratima.
Hamlet uđe k majci, a majka ga odmah počne prekoravati što je nepošten prema Klaudiju, svom poočimu i stricu. Hamlet ju ne želi slušati, nego ju vrijeđa. Ona se boji da će ju napasti, stoga poče glasno zapomagati. Zapomaganje se čuje i iza zastora. Hamlet izvuče mač i zarije ga u zastor ne znajući koga je ubio. Razveseli se kad pomisli da je možda ubio kralja Klaudija, no otkrije zastor i ugleda mrtvog Polonija. „O, jadna ludo ti, nametljiva / I nesmotrena, zbogom! Držah te / Za nekog većeg. Primi svoju kob.“ 
I dalje Hamlet nastavlja vrijeđati svoju majku, što je tako brzo zaboravila njegova oca i udala se za smeće. Tad ulazi duh, a samo ga Hamlet vidi i razgovara s njim. Kraljica tad shvati da je Hamlet stvarno lud, ima priviđenja: „O, to je samo tvoga mozga stvor, / Jer ludost je u takvom stvaranju / Bestjelesnome vrlo vješta.“. Hamlet se pozdravlja, želi otići, „(Pokazuje Polonijevo tijelo) Ja žalim ovoga / Gospodina – al htjela su nebesa / Da kazne mene njim, a njega mnome, / Te moram biti njima bič i sluga. / Sahranit ću ga sad i odgovarat / Za prijeku smrt, što zadadoh je njemu -“. Zna da će uskoro morati otići u Englesku, kako mu je već odavno rečeno, a sad želi majci laku noć te odlazi vukući Polonijevo tijelo.

ČETVRTI ČIN

1. prizor:
U dvorani su kralj, kraljica, Guildenstern i Rosencrantz. Njih dvojica nakratko izađu kako bi kralj i kraljica razgovarali o Hamletovu sinoćnjem ponašanju. Kraljica kaže: „Lud / Ko more i ko vjetar, kad se hrvu / I nadmeću. U divljem ludilu / I čuvši, gdje se iza zavjese / Pomaklo nešto, trgao je mač / I viknuv: „Parcov, parcov!“ – starca je / Umorio u ludoj opsjeni, / I ne znajući, tko je.“.
Vraćaju se Guildenstern i Rosencrantz te im kralj nalaže da nađu Hamleta i Polonijevo tijelo odnesu u kapelicu da se sahrani, a kralj i kraljica naći će rješenje kako kazniti Hamleta za zločin.

2. prizor:
Guildenstern i Rosencrantz nađu Hamleta. Ispituju ga gdje je Polonijevo tijelo, no Hamlet im ne želi ništa reći. Traži da ga odvedu kralju.

3. prizor:
Sva trojica dolaze pred kralja. Kralj pita Hamleta gdje je Polonije, a Hamlet odgovara da je na večeri, no ne večera on, nego njega večeraju. Kaže da je na nebu, a ako ga ne nađu tamo, onda će ga sigurno naći za mjesec dana, „kad budete uzlazili uza stepenice na trijem“. Kralj šalje sluge da nađu Polonija, a Hamleta šalje na brod za Englesku. Guildensternu i Rosencrantzu naređuje da idu za njim i da se pobrinu da Hamlet još noćas ode. 
Svi odlaze, a kralj ostaje sam. Nada se da će Engleska ispuniti njegovu molbu. „Ti ne možeš s hladnim prezirom / Da dočekaš naš nalog vrhovni, / Što svećano u pismu zahtijeva / Od tebe brzu Hamletovu smrt. / Učini to nam ,kralju Engleske, / Jer on mi kao ljuta groznica / U krvi bjesni, a na tebi je, / Da izliječiš me.“

4. prizor:
Ravnica u Danskoj. Ulazi Fortinbras s trupama u maršu. Govori kapetanu da pozdravi danskog kralja i zahvaljuje što im je dopustio da prođu kroz Dansku. Fortinbras s vojskom nastavi dalje, a naiđu Hamlet, Rosencrantz, Guildenstern i ostali. Hamlet pita kapetana kakva je to vojska, a kapetan kaže da je to norveška, Fortinbrasova vojska. Nakon kratka razgovora kapetan odlazi, a ubrzo i Hamlet i ostali.

5. prizor:
Soba u Elsinoru; ulaze kraljica, Horacije i jedan plemić. Plemić govori o Ofeliji, kako je poludjela nakon očeve smrti. Dovodi Ofeliju pred kraljicu. Ofelija pjeva neku svoju tužaljku koju nitko ne razumije.
Dolazi i kralj, žali jadnu Ofeliju. Naređuje Horaciju neka pazi na nju. Začuje se vika, dolazi Laert bijesan kao ris. Želi znati što je s njegovim ocem, tko ga je ubio, želi se osvetiti očevu krvniku. 
Vraća se Ofelija. Laert je sretan što ju vidi, no tužan zbog njezina narušena psihičkog stanja zbog očeve smrti. Ofelija ode pjevajući i dalje svoje tužaljke.
Laert kaže kako će naći krivca za očevu smrt i sestrinu bolest. Kralj se slaže: „I hoćete – a onda, / Kad saznate, gdje krivac jeste pravi, / Tek njemu ćete raditi o glavi.".

6. prizor:
Horacija dolaze posjetiti neki mornari. Nose mu Hamletovo pismo u kojem piše kako su ga zarobili neki gusari, neka da kralju pismo koje mu šalje i neka što prije dođe k njemu (Hamletu). Kaže i kako mu mnogo toga mora ispričati o Rosencrantzu i Guildensternu koji su na putu u Englesku. 
Nakon što je pročitao pismo, Horacije kaže mornarima neka ga odvedu do Hamleta.

7. prizor:
Kralj i Laert razgovaraju. Dogovaraju se oko Laertove osvete Hamletu za ubojstvo Polonija. Uto dođe glasnik noseći Hamletova pisma: jedno za kralja, jedno za kraljicu. Hamlet kralju u pismu najavljuje svoj sutrašnji dolazak. Laert jedva čeka da Hamlet dođe da ga može optužiti i osvetiti se. Kralj kaže Laertu da će on smisliti neki podvig kako bi laert mogao ubiti Hamleta. Laert se slaže da on bude oruđe za tu kaznu. Dogovorit će dvoboj između Laerta i Hamleta, mačevanje, pri čemu će Laertova oštrica biti premazana otrovnom mašću.
Uto ulazi kraljica vičući da se Ofelija utopila. Sumnjaju na samoubojstvo, no ipak će srediti da ima kršćanski sprovod.

PETI ČIN

1. prizor:
Groblje. Dva grobara kopaju grob u koji će biti smještena Ofelija. Raspravljaju o tome kako je Ofelija počinila samoubojstvo; jedan od njih kaže da Ofelija sigurno ne bi imala kršćanski sprovod da nije bogata. Drugi grobar ode, a naiđu Hamlet i Horacije.
Kad je prvi grobar iskopao neku lubanju, Hamlet poče filozofirati ugledavši ju. Kaže kako je ta lubanja nekad imala jezik i mogla je pjevati, a grobar ju tako nemarno baca na zemlju. Hamlet pita grobara za koga kopa grob, no on ne želi reći. Grobar priča kako je postao grobar baš na dan rođenja mladog Hamleta i dan kad je pokojni kralj Hamlet pobijedio Fortinbrasa.
Usred razgovora na groblje dolaze svećenici noseći Ofelijino tijelo, Laert, kralj i kraljica i ostali. Hamlet i Horacije se skriju. Svećenik objašnjava Laertu da će Ofelija imati kršćanski obred, no ipak joj neće biti pjevan requiem kao što se pjeva onima koji su preminuli u miru. Tad Hamlet shvati da je to Ofelijin sprovod. Laert u afektu skoči u grob, a tad prilazi Hamlet i isto to čini. Potuku se u grobu, no ubrzo ih razdvoje i izvuku otamo.
Hamlet bijesno odlazi, za njim Horacije, a kralj govori Laertu da će ubrzati svoj plan, a kraljici kaže neka pripazi na svog sina, te nadodaje: „Živ spomenik će dobit ovaj grob / I onda čeka mir nas blagi, lijepi, / A dotle neka strpljivost nas krijepi.“.

2. prizor:
Hamlet i Horacije razgovaraju u jednoj sobi u dvorcu. Hamlet priča kako je, dok je bio na brodu, našao pismo u kojem je naredba da ga ubiju, no on je promijenio poruku, napisao je da treba pogubiti one koji donesu to pismo. I tako su Guildenstern i Rosencrantz poginuli.
Ulazi i Osric, nosi Hamletu kraljevu poruku o dvoboju i okladi. Kralj se kladi da će Hamlet pobijediti Laerta i zato želi da se dvoboj što prije održi. Dvoboj će trajati dok jedan od sudionika drugom ne zada dvanaest uspješnih udaraca.
Dolazi plemić kojeg je poslao kralj pitati Hamleta je li spreman za dvoboj ili će ga odgoditi. Hamlet kaže da će doći sad te plemić odlazi reći to kralju.
Horacije smatra da će Hamlet izgubiti okladu, no Hamlet ne misli tako. Neka bude što bude.
Dolaze kralj, kraljica, Laert, Osric i ostali s mačevima i rukavicama. Donose i boce s vinom. 
Hamlet i Laert bratski si pruže ruke. Uzimaju mačeve i spremaju se za borbu. Kralj je jednu čašu vina namijenio Hamletu, no Hamlet kaže da će kasnije popiti. Kralj je otrovao vino u toj čaši, a kraljica, ne znajući to, ispije vino. U žaru borbe Laert rani Hamleta, a zatim slučajno zamijene mačeve te Hamlet rani Laerta. 
Uto kraljica padne. Umirući reče da je vino bilo otrovano, te umre. Hamlet vidi da je izdan. I Laert pada. Viče Hamletu da je i on otrovan, ali mačem, i zato Hamlet uzme otrovani mač te probode kralja Klaudija. Hamlet ga natjera da popije malo onog otrovanog vina, te kral umre. Laert kaže: „Pravda ga je stigla, / Jer on je sam taj otrov smiješao. - / Oprostimo sad jedan drugome. / Pa niti moja ni mog oca smrt / Nek ne padne na tebe, Hamlete, / Ni tvoja na me!“, te umre. Hamlet mu oprosti te govori Horaciju da i on umire i neka Horacije ispriča svima njegovu priču. I Horacije htjede popiti otrov, no Hamlet mu uze čašu i baci na pod. 
Začuje se dolazak Fortinbrasove vojske. Osric kaže da je Fortinbras pobijedio u Poljskoj. Hamlet kaže Horaciju neka ispriča sve Fortinbrasu, te nakon tih riječi Hamlet umre. Horacije je tužan: „Sad puca dično srce! – Laku noć, / Moj kraljeviću! Jata anđela / Uspavala te svojim pjesmama.“.
Fortinbras ulazi, želi vidjeti taj krvavi prizor koji ljudi spominju. Horacije mu kaže da će on svijetu ispričati što se ovdje dogodilo. Fortinbras se slaže s tim, te naređuje vojnicima da iznesu tijela.
Na kraju se čuje topovska paljba.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
KLAUDIJE, danski kralj
HAMLET, sin pokojnog i sinovac sadašnjega kralja
GERTRUDA, danska kraljica, Hamletova majka
POLONIJE, kraljev komornik i glavni državni tajnik
HORACIJE, Hamletov prijatelj
LAERT, Polonijev sin
OFELIJA, Polonijeva kći, Hamletova ljubav
ROSENCRANTZ i GUILDENSTERN, dvorani, nekadašnji Hamletovi kolege na sveučilištu

HAMLET: tuguje za ocem i stalno nosi crninu, mrzi svog očuha koji mu je ubio oca
''Odbaci, dragi Hamlete, tu noćnu boju;
U kralju nek ti oko gleda prijatelja;
I nemoj neprestano oborenih vjeđa
U prahu tražiti svog plemenitog oca.''

USPOREDBA HAMLETA S LAERTOM: 
Hamlet: očevo je ubojstvo događaj koji ga mijenja, želi istinu i osvetu, tj. smrt Klaudiju
Laert: očevo je ubojstvo događaj koji ga mijenja, želi istinu i osvetu, tj. smrt Hamletu
Hamleta možemo usporediti s Laertom. Obojica se žele osvetiti ubojici svoga oca te dokazati istinu. Zato možemo govoriti o dva subjekta u drami, odnosno o strukturi zrcala.

PREDSTAVA KAO ZRCALO SVIJETA: 
Svijet je koji pokazuje zao, pun zapletenih odnosa, mjesto u kojem se pojedinac teško snalazi. Problemi s kojima se čovjek suočava jesu osveta, ubojstvo, ljuba, prijateljstvo, preljub, brak, vlast, itd.
Dakle, Hamlet govori i o nama i našoj stvarnosti.

O DJELU:
''Hamlet'' je najpoznatija Shakespearova tragedija koja kroz Hamletovu sudbinu raspravlja o nekim najvećim pitanjima života, spoznaji apsolutne istine i djelovanje u skladu s njom. 
Iako u djelu ima puno događaja (ubojstava, samoubojstava), nema neke prave dramske napetosti (tajna nam je otkrivena na početku), nego je naglasak stavljen na unutarnju Hamletovu borbu.
Ovo je djelo postalo temeljem mnogih interpretacija.

Biti, li ne biti – to je pitanje.

I najčudnija djevica je rasipna otkrije li svoje čari mjesecu.

Bič kletve ne štedi niti samu krepost.

Čuj, Hamlete, razglasiše da me zmija ujela dok u svom vrtu spavah; tako je sva Danska krivotvorenim prikazom o mojoj smrti prevarena. Zmija što je tvog oca na smrt ujela sad nosi krunu njegovu.

Dani cijenu gube kada davatelji prestanu da gube.

Puškin - EVGENIJ ONJEGIN

ŽIVOTOPIS:
Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. godine u bogatoj obitelji. Svojim se djelom ‘’Oda slobodi’’ zamjerio sudu te je prognan u južnu Rusiju, gdje piše svog ‘’Zarobljenika Kavkaza’’. 
Pomilovan je 1826. godine te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. 
Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnosti. Njegova veća djela su: ‘’Evgenij Onjegin’’, ‘’Kapetanova kći’’, ‘’Oda slobodi’’, ‘’Zarobljenik Kavkaza’’, ‘’Brončani konjanik’’, ‘’Ruslan i Ludmila’’…

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman u stihovima

VRIJEME RADNJE: Rusija
MJESTO RADNJE: oko 19. st.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
EVGENIJ ONJEGIN: opisan je već na samome početku, u kočiji kojom ide bolesnom stricu da ga njeguje, ocrtan je vlastitim upravnim govorom gdje lamentira nad gnjavažom koja ga čeka. Puškin ga već u drugoj strofi naziva obješenjakom: „To misli mladi obješenjak dok diližansa vitla prah.“
Evgenij je rođen u Petrogradu, ima neku opću naobrazbu, ali ne i radne navike. Poznaje literaturu, što se vidi iz razgovora s prijateljem Lenskim. Evgenija muči mrzovolja. Strica nalazi mrtva i tako nasljeđuje stričevo imanje. U početku ga je selo zabavljalo, no i to mu ubrzo dosadi. Evgenij nije monolitna ličnost – nehajan je do prezira prema društvu, ali zbog formalne časti hladnokrvno u dvoboju ubija prijatelja. Čak ga i Tatjana, koja ga voli, smatra zapravo „parodijom“ jer on, vidjevši Tatjanu preobraženu u damu, zaljubljuje se u nju „preko ušiju“. Lik Onjegina prethodnica je onome liku koji će biti nazvan „suvišnim čovjekom“, a javit će mu se odjek i kod nas. 

LENSKI: Vladimir Lenski živi najprije na selu, gdje se još kao dijete poznavao s Olgom i zaljubio se u nju. On studira u Getingenu, gdje je upoznao njemačku filozofiju, Goethea i pisce njegova doba. Sklon je idealiziranju, ''ideal'' mu je omiljena riječ. Prema Olgi nema čvrsta stava, ljubomoran je i ljut zbog toga što je na plesu cijelu večer plesala s Evgenijem, a s njim nije imala vremena ni nakratko porazgovarati, no ipak ne može odoljeti da ju posjeti pred dvoboj. Puškin na primjeru Lenskog, jasno, ismijava romantizam, a može se odmah spomenuti kako ismijava i klasicizam - klasične uvodne epske stihove o junaku kojeg opijeva stavlja tek na kraj sedmog poglavlja. Lenski je, dakle, suprotstavljen Evgeniju. 

TATJANA: Značajan je i karakter provincijske vlastelinske kćeri Tatjane, misaone i osjećajne djevojke, koja je odgojena na Richardsonu i Rousseauu, ali ne gubi čar neposrednosti, što ga je stekla u provinciji u dodiru s pukom i svojom vjernom dadiljom. Puškinova Tatjana, još više nego Evgenij, karakterizirana je u svome razvitku promjenama koje tijekom vremena nastaju u njoj, pa se i sam njezin tvorac mora čuditi. Tatjana je „kotarska“ gospođica, uživa u čitanju, ali čini to nasumce, omiljeno joj je štivo sanjarica. Voli kontakte sa seljacima, a posebno je vezana uz svoju dadilju, kojoj se povjerava u najdelikatnijoj situaciji (radi se o dostavi ljubavnog pisma koje je Tatjana napisala Onjeginu), tako da za tu tajnu znaju samo dadilja i Onjegin (koji tada odbija Tatjanu). Tatjana ne podnosi grad, grozi se nad mišlju da mora ići u Moskvu.

- Svi karakteri u romanu završavaju, usprkos autorovoj ironiji, lepršavosti i podsmijehu, tragično. Lenski ubijen, Tatjana udana za čovjeka kojeg ne voli, Onjegin nigdje neće naći smirenja. A svi ti Puškinovi karakteri svoje tragedije nose u odgoju i socijalnom porijeklu i položaju.

KRATAK SADRŽAJ:
Prvo poglavlje
Roman započinje upoznavanjem s Evgenijem Onjeginom, dječakom, a kasnije i mladićem iznimne inteligencije (znao je latinski, povijest, ekonomiju), a imao je i mnoge druge talente: znao je lijepo pričati, pridobiti dame, poraziti suparnike...Svi su ga pozivali na različite zabave, a on je uvijek na sve dolazio. Kad dođe u kazalište, dođe usred predstave, koja mu ubrzo i dosadi i stoga ode kući mnogo prije ostalih ljudi.Ured tog osamnaestogodišnjeg filozofa bio je opremljen modernim londonskim i pariškim stvarima: bilo je tu parfema u staklenim bočicama, skup porculan, pribor za manikuru, a volio se i odijevati pedantno, provodio je tri sata pred ogledalom i imao najbolja odijela (pantalone, frak, manšete).
Pripovjedač je Onjeginov prijatelj (smatra se da je to zapravo sam Puškin, iako se to negira, ali besprekidno umeće autobiografske momente, vlastita razmatranja, tako da potencira realističnost zbivanja).
Prava radnja započinje od trenutka kada Onjegin sjeda u kočiju i odlazi na ples. Opisuju se dame koje plešu, njihove noge. Tu pripovjedač spominje djevojku Elvinu u koju je zaljubljen i čije noge nikada nije zaboravio.
Onjegin u rane jutarnje sate ide kući s plesa, umoran, spavat će do podneva. Postavlja se pitanje je li Onjegin sretan, jesu li sve te zabave i gozbe ostavile traga na njemu. ''Da: čuvstva rano mu se hlade, / dosadila mu buka svjetska, / a misao na lijepe mlade, / obična nekad, sada nesta; / izgubio za društvom želju: / eto, odavna on je sit već / paštetu štrazburšku i biftek / zalijevati, šampanjca nagnut, / duhovito se izražavat / i onda kada boli glava; / a premda bješe vatren mangup, / i vatri došao svršetak, / omrznu sukob, sablja, metak.'' Postao je mrzovoljan. ''ustrijeliti se, bogu hvala, / nije mu bilo ni na umu, / al život posve omrznu mu, / ko Vitez Harold mrk i sjetan / na primanja je dolazio; / ni spletke, kartanje, ni mio / pogled, ni uzdah indiskretan, / ne može ništa dirnuti ga, / i ni za što ga nije briga.'' Odustao je i od žena, predao se ljenčarenju, ostavio je i knjige. 
Pripovjedač navodi kako je i on odbacio sve, te kako su se on i Onjegin sprijateljili: ''Ja ogorčen, on sumoran; / igru smo strasti znali oba; / shrvan životom bjesmo par''. Često su se družila njih dvojica. Pripovjedač je čeznuo da se vrati u domovinu (Rusiju), a i Onjegin je htio putovati s njim, no morali su se rastati jer je umro Onjeginov otac, a ubrzo su mu počeli dolaziti i zajmodavci od kojih je njegov otac posuđivao novce. Onjegin nije imao volje tužiti se, pa im stoga preda sve jer nekako je slutio da bi mu bogati stric mogao brzo umrijeti pa će on naslijediti nešto. Ubrzo mu i dolazi vijest da mu sric umire i želi se s njim pozdraviti. Onjegin se brzo zaputi k stricu, spreman hiniti i suze radi novaca, no kad je stigao, stric je već umro. Onjegin je sve naslijedio, no i taj mu se seoski život brzo omrznuo. Pripovjedač sada navodi kako on, za razliku od Onjegina, voli taj miran seoski život, a navodi i to da je ovaj roman započeo s 25 pjevanja, a sada je već stigao do kraja prvog poglavlja. Govori kako neće ništa ispravljati, neka ga ocijene novinari kako god žele.

Drugo poglavlje
Opisuje se selo i dvorac u kojem je sada boravio Onjegin. Njemu je, dakako, to sve bilo dosadno, pa je smislio da donese novi zakon, zbog kojeg su ga kasnije svi smatrali čudakom i prekinuli su svaku vezu s njim.
U to doba u selo dođe osamnaestogodišnji mladić po imenu Vladimir Lenski, potpuna Onjeginova suprotnost: volio je poeziju, bio je pun strasti, živahna duha, ljubazan, vjerovao je da će se jednom spojiti sa svojom srodnom dušom, da su prijatelji sveti. Bučne gozbe koje je volio Onjegin, Lenskome su bile mučne. Lenski je pozivan svuda i svi su mu nudili svoje kćeri, no Lenski se nije htio ženiti, samo je htio upoznati Onjegina. 
Unatoč svim razlikama među njima, njih se dvojica naposljetku složiše i ubrzo postadoše nerazdvojni. Stalno su o nečemu raspravljali. Lenski je volio pričati o sebi, pa je Onjegin tako saznao kako je Lenski od djetinjstva zaljubljen u Olgu. Pripovjedač govori kako je i njemu Olga bila draga, no on će ipak prvo govoriti o njezinoj starijoj sestri Tatjani, koja je bila potpuno različita od Olge: bila je mirna, povučena, plaha, uvijek zamišljena.
Tatjana nije voljela nestašne zabave, a vrlo se rano dohvatila romana (Richardson, Rousseau), kao i njezina majka.
Njezina je majka bila udana za Dmitrija Larina, a nakon udaje su se preselili u njegovo selo, što se u početku njoj nije sviđalo, no ubrzo je navikla, bilo joj je svejedno. Ubrzo je otkrila kako može vladati suprugom, pa ju je to usrećilo, a njezin ju suprug voli od sveg srca i ne miješa se u njezine poslove. Suprug je prvi umro, svi ga oplakaše, čak i Tatjana. Lenski mu je posjetio grob, tužan je bio, budući da ga je pokojnik uvijek držao u naručju kao dijete, a i htio je da se Olga uda za Lenskog. Lenski mu na licu mjesta sklada madrigal.

Treće poglavlje
Razgovor Lenskog i Onjegina. Lenski opet želi k Larinovima (zbog Olge), a Onjegin mu prigovara, no i on ipak ode s njim. Kasnije opet razgovaraju.
Onjegina zanima koja je Tatjana, pa mu Lenski kaže, na što ga Onjegin upita: ''Zar ti ljubiš onu manju?'', a Lenski potvrdi. Onjegin zaključuje kako je Olga beživotna i da bi radije izabrao Tatjanu da je na njegovom mjestu. Lenski šuti.
Svi su se susjedi zanimali za taj njihov posjet Larinovima, nagađali su tko će od njih dvojice oženiti Tatjanu. Tatjana je razmišljala o njima dvojici i shvatila je da se zaljubila u Onjegina. On je imao sve vrline koje je ona tražila u muškarca.
Nakon toga pripovjedač ukratko navodi o čemu će govoriti dalje u romanu. Također, suosjeća s Tatjanom koju more ljubavni jadi.
Razgovor Tatjane i njezine stare dadilje Filipjevne. Tatjana joj govori da je zaljubljena. Moli dadilju da joj pripremi pero i papir, a Tatjana je kasnije, misleći na Onjegina, napisala pismo. Pripovjedač govori kako će se on ipak uvijek držati stihova, te kako će morati prevesti Tatjanino pismo na ruski, budući da ga je ona napisala na francuskom jeziku jer je slabo znala ruski.
Pismo Tatjane Onjeginu: kaže kako mu ne bi pisala pismo da ga može barem jednom tjedno sresti negdje u šetnji, no on je nedruštven i ne voli selo pa ne ide nikamo, stoga ga ona ni ne može nigdje sresti. Pita ga zašto je posjetio nju i njezinu obitelj, jer da nije, ona bi već našla nekoga za koga bi se udala. No sada za nju ne postoji nitko drugi, samo on. On joj je poslan od Boga. Zavoljela ga je čim ga je ugledala. No želi da joj odgovori na pitanje: ''Da l anđeo si što me vodi, / ili napasnik si podli: / o daj razriješi sumnje moje.'' Na kraju mu kaže da ga čeka, ili njegovu ljubav, ili prijekor. Sram ju je zbog pisma, no morala ga je napisati.
Tatjana nije ni shvatila da je već jutro, cijelu je noć pisala pismo. Ujutro joj dadilja donese čaj, a Tatjana joj daje pismo, neka ga njezin unuk odnese Onjeginu.
Prošlo je dva dana, a Onjegin ne odgovara. Lenski dođe posjetiti Olgu, pa ga Tatjana pita za Onjegina, a Lenski joj kaže da će danas navratiti, dodajući da ga je pošta valjda zadržala, na što se Tatjana posrami.
Tatjana nestrpljivo čeka Onjegina sjedeći kod prozoram a kad začuje topot konja, pohrli u vrt misleći da je on stigao. U vrtu pjevaju djevojke berući bobice. Pripovjedač pritom Tatjanu uspoređuje s leptirom kojeg muči dječak, te sa zecom kojeg vreba lovac. Sjedila je na klupi, a kada ustade i krene, eto Onjegina pred njom. 
No pripovjedač napominje da će o tom susretu govoriti kasnije, sada ide u šetnju pa na spavanje.

Četvrto poglavlje
Onjegin govori kako je ljuba uvijek ista; iste riječi, spletke, gluma. On je osam godina ljubio, a sada više ne. ''On ne zaljubljuje se više / u ljepojke, tek se privuče; / odbiju - smjesta utješi se; / prevare - bar otpočinut će. / Bez zanosa ih hoće steći, / bez suze pustit, ne pamteći / ni ljubav im ni zluradost.''Ravnodušan je prema svima. No Tatjanino ga je pismo ipak potreslo.
Kad su se sreli u vrtu, Onjegin Tatjani odgovori na pismo. Govori da mu laska to što ona osjeća prema njemu, te da bi on, kada bi se ženio, odabrao nju za ženu. No kaže i da bi njihov brak bio muka; ona bi stalno bila tužna, on namrgođen i šutljiv. Govori joj da ju ljubi kao brat, možda i malo više, no ona je mlada, ljubit će opet, ne treba joj on.
Tatjana je sve to slušala sa suzama u očima. On joj pruži ruku i zajedno se vratiše u kuću.
Pripovjedač smatra da Onjegin nije bio nimalo krut ni bezobziran prema Tatjani. Govori kako treba voljeti i vjerovati samo sebi.''Ljubite samo sebe sama, / moj poštovani čitatelju! / Predmet je dostojan posvema, / i milijega od njeg nema.''
Tatjana je sada sve tužnija, dok su Lenski i Olga sve zaljubljeniji. Sve više vremena provode zajedno, a kada nisu zajedno, misle jedno na drugo, pišu pjesme jedno o drugome.
Dolazi zima. Onjegin dane provodi u lijenosti, igra biljar, a na večeru mu dolazi Lenski. Razgovaraju. Lenski nagovara Onjegina da posjeti Larinove, kaže mu da je pozvan u subotu k njima, Tatjanin je imendan. Onjegin pristane ići, a Lenski je sretan. Otkriva se kako se želi oženiti Olgom.

Peto poglavlje
Snijeg je pao tek u siječnju, a Tatjana je voljela rusku zimu.
Jedne je noći Tatjana usnula čudan san. Hodala je po snježnoj poljani u haljini, a pratio ju je medvjed. Ona se bojala, no on joj nije htio nauditi, nego ju je odnio u kolibu svoga kuma da se ugrije. Ona s trijema vidi za stolom u kolibi razna čudovišta, ameđu njima Onjegin. On je bio domaćin. Kada ugledaše Tatjanu, svi ju htjedoše, no Onjegin reče da je ona njegova, pa su svi otišli. Njih dvoje ostadoše sami, a Onjegin nasloni svoju glavu u njezino krilo. Dođu Lenski i Olga, što se Onjeginu nije nimalo svidjelo. Onjegin uzme nož i ubije Lenskog, kolibom se prolomi vrisak i Tatjana se probudi.
Dođe Olga i pita ju što je sanjala, no Tatjana joj ništa ne govori, a taj ju je san još dugo mučio jer nije znala kako da ga protumači. Ali osjećala je da će se dogoditi nešto loše.
Subota je, Tatjanin imendan. Već od jutra Larinovi imaju puno gostiju. Naposljetku dođoše i Lenski i Onjegin na objed. Smjeste ih baš prekoputa tatjane. Tatjana se uznemirila, što je Onjegin primijetio. Sve mu je to bilo grozno, zbog čega je odlučio osvetiti se Lenskom što mu je priuštio tu neugodnost. Sada su svi krenuli čestitati, a kada dođe red na Onjegina, samo se šutke poklonio, no pogled mu je bio blag, svjesno ili nesvjesno, što je Tatjanu malo smirilo.
Počeo je i ples. Onjegin, da se osveti Lenskom, uhvati Olgu. Stalno su plesali, a Onjegin joj je konstantno šaptao nešto na uho. Lenski je bio zapanjen i ljubomoran. Kad je htio nasamo popričati s Olgom, ona je rekla da ne može, zbog čega je on, bijesan, otišao kući po dva pištolja.

Šesto poglavlje
Onjegin je bio zadovoljan svojom osvetom. Došlo je vrijeme da gosti odu spavati, stoga ode i Onjegin svojoj kući. 
Jedino Tatjana ne spava. Nju muči ljubomora zbog svega što je Onjegin radio s Olgom. No o tome će, kaže pripovjedač, govoriti kasnije.
Sada će reći nešto o čovjeku koji se zove Zarecki. Nekada obješenjak, sada pošten čovjek. Onjegin ga je cijenio i volio je s njime razgovarati, stoga mu nije bilo čudno kad ga je Zarecki posjetio jednog jutra i donio mu poruku od Lenskog. Lenski je Onjegina izazvao na dvoboj, a Onjegin odgovara da je uvijek spreman, nakon čega Zarecki odlazi.
Onjegin razmišlja o svemu tome. Kaže da je, kao prvo, on sam kriv za dvoboj budući da se petljao između Lenskog i Olge, a drugo, Lenski je vrlo mlad (18) pa su mu dopuštene budalaštine i takvi ispadi bijesa, no Onjegin sam kaže da je trebao biti pametan pa se ne miješati ni u što.
Dotle je Lenskom stigao odgovor. Nadao se pomalo da Onjegin neće prihvatiti dvoboj, no prevario se: sada su primorani doći sutra u zoru na okršaj kod mlina. Lenski je pokušavao sakriti od Olge kamo i zašto ide, no ona ga je uvečer ispitivala zašto već ide, zašto neće još malo biti s njom, a on joj i dalje nije imao snage reći što se dogodilo jučer. Bio je šutljiv i namrgođen cijelu večer, nije joj uopće rekao ništa o dvoboju, a onda je otišao kući, pregledao pištolje, a naposljetku i uzeo pero i počeo pisati ljubavnu pjesmu, no pjesmu o nesretnoj ljubavi, o tome što će biti ako on umre. Zaspao je tek pred zoru, no spavao je vrlo kratko budući da se bližilo sedam sati, za kada je dogovoren dvoboj. 
No Onjegin je još uvijek spavao. Kad se napokon probudio, žurno se obukao i spremio shvativši da kasni. Lenski je već čekao.
Lenskom je sekundant bio Zarecki, dok je Onjegin za sekundandta onda uzeo svog slugu Guillota.
Pripremaju se pištolji. Lenski i Onjegn moraju hodati šesnaest koraka prije nego zapucaju. Obojica su nakon posljednjeg koraka naciljala jedan drugog, no Onjegin je bio brži i pogodio Lenskog posred grudi. Onjeginu je bilo žao, mučno vidjeti prijatelja mrtvog. Tijelo je Lenskog odvezao Zarecki. 
Pripovjedač navodi kakva bi možda budućnost bila da je Lenski ostao živ. Spomenik je Lenskom ispod dva bora pored potoka i mnogi ljudi tuda prolaze pitajući se što je bilo s Olgom, s Tatjanom i, što je najvažnije, s Onjeginom? 
No pripovjedač kaže kako će o tome izvijestiti kada dođe vrijeme, ne sada. Sada priča o tome kako mu je prošla mladost, trideseta mu je godina blizu. Pozdravlja i oprašta se od mladosti, zahvaljuje joj na svemu što mu je pružila.

Sedmo poglavlje
Došlo je proljeće. Pripovjedač poziva sve da se uhvate rada, osjećaja, neka odu iz grada na selo, a dotle će on zaviriti u Tatjanino susjedstvo, gdje je nekada zimovao Onjegin, a sada više ne stanuje tu. 
Govori kako i dalje stoji spomenik Lenskom, na kojem piše:''Vladimir Lenski u tu raku / leže, preminuv smrću hrabrih, / te i te dobi, tad i tad. / Počivaj, o poeta mlad!'' Govori kako su nekada Olga i Tatjana dolazile na grob, donijele vijenac i plakale, no sada je grob zapušten. Nema ni vijenca. Pripovjedač žali Lenskog jer je Olga već našla drugog muškarca pa je na Lenskog i zaboravila. Olga se uskoro udala i odselila, a Tatjana je samo šutke, patnički gledala za njom jer ona sada ostaje sama. I iako ne bi trebala, još voli Onjegina.
Tako je te večeri Tatjana otišla u šetnju. Nakon nekog je vremena došla do Onjeginove kuće. Pitala se je li da uđe bez obzira što njega nema. Ipak je ušla, a stara ju je Anisja provela po kući, usput govoreći što je Onjegin gdje radio. Tatjana je sve gledala s nježnošću, pa se tako i zadržala dugo u kući i bilo je vrijeme da ode.
Sutradan je Tatjana opet došla u kuću. Sjela je u knjižnicu zaplakala. Privukle su ju knjige koje je našla tamo. Iako je Onjeginu knjiga davno omrznula, ipak je sačuvao neke romane, kao što je ''Don Juan''. Primijetila je kako je na marginama u knjizi Onjegin zapisivao svoje doživljaje djela. Opet je dugo ostala. Susjedi su stalno pričali zar joj nije vrijeme da se uda, no ona je odbila sve prosce. Stoga je njezina majka odlučila odvesti ju u Moskvu da ju tamo ožene. Tatjana je otišla u dugu šetnju, da se oprosti od svega budući da odlazi u grad gdje nema ni livada ni šuma ni ičega drugog što je ona voljela.
Nakon sedam su dana putovanja napokon stigli u Moskvu. Pripovjedač opisuje Moskvu, govori kako je se uvijek rado sjeti. 
Larinovi su išli u Moskvu k staroj teti koja već tri godine boluje od sušice. Njih se tri (Tatjana, majka i teta) izgrle budući da se nisu jako dugo vidjele, a teta predloži neka se prvo svi odmore pa će onda nastaviti s razgovorom. Tatjanini se teta svidjela, no ne sviđa joj se novi stan, novi krevet. Svaki je dan Tatjana išla u goste rodbini, da ju svi vide nakon toliko vremena. Mlade ju rođakinje prvo odmjeravale, no kasnije su se htjele s njom družiti, no ipak ne priča toliko koliko one pričaju. Ne želi im odati tajnu u koga je zaljubljena. 
Svi su silom htjeli naći Tatjani nekoga da ju oženi, a naposljetku su tete uvidjele da se neki general zanima za Tatjanu, pa joj rekoše neka pogleda u njega, no po njezinu se odgovoru (''Tko to? taj debeli general?'') već vidi da joj se ne sviđa.
No tu ćemo sada pozdraviti Tatjanu, kaže pripovjedač, i napokon pričati o onome o čemu je htio.

Osmo poglavlje
Pripovjedač govori o tome kako je u studentskim danima upoznao djevojku koja mu je bila muza za pisanje pjesama. Svi su joj se divili, a i sada on ljubomorno strepi nad njom među svim tim aristokratima. U svoj toj gužvi pripovjedač primijeti Onjegina.
On sada ima 26 godina, ne radi, nije oženjen. Bio je nespokojan pa se morao stalno seliti, proganjala ga je slika mrtvog Lenskog, no i putovanja su mu uskoro dosadila kao i sve drugo, a na povratku je ravno s broda došao na ples. Onjegin ugleda jednu damu, bijaše mu poznata, odmah je pomislio da je Tatjana. Upita tada kneza tko je ona, a on mu odgovori da mu je to žena, Tatjana Larinova. Onjegin se začudi, upita koliko su dugo u braku jer je on bio Tatjanin susjed, a knez mu odgovori da se stvarno dugo (Onjegin) skrivao od svijeta, te da je s Tatjanom već dvije godine.
Knez povede Onjegina da ga upozna s Tatjanom. Tatjana se uznemirila kad je Onjegin prišao, no nije to pokazivala. Onjegin ju ne prepoznaje, kaže sam sebi da to nije ona Tatjana koju je on poznavao, koja mu je iskazala ljubav, a koja je sada tako ravnodušna prema njemu. On ode kući, a uskoro mu stiže poziv na večeru kod kneza, što Onjegin odmah prihvati samo da vidi Tatjanu. 
Kad je došao k njima, prvo su on i kneginja Tatjana bili sami. On je bio vrlo uznemiren, a ona je bila spokojna. Ubrzo je došao knez i prekinuo tu neugodnu situaciju. Knez i Onjegin sada su se prisjećali starih vremena, smijali se, a ubrzo su došli i ostali gosti i počeli svoje razgovore. No Onjegin je sada razmišljao samo o Tatjani, o ovoj novoj Tatjani. Bio je zaljubljen kao dijete, a ona njega sada nije ni primjećivala. Onjegin se i razbolio, no nije htio ići u toplice kako su mu liječnici preporučili. Odlučio je sada on njoj poslati pismo.
Pismo Onjegina Tatjani: Govori joj kako zna da će se ona pitati zašto joj uopće piše pismo, kad ih je prvo rastavilo to što on nije prihvatio njezinu ljubav koju mu je izjavila, a zatim je tu i smrt Lenskog, nakon čega je on otišao daleko od nje. No on sada pati za njom, za svakim njezinim znakom pažnje koji mu uputi. I ne može se više boriti protiv sebe, odlučuje se njoj predati pa kako bude.
Nije mu odgovorila. Napisao je on još dva pisma, išao kod njih na primanja, no nju nije bilo briga za njega. Bio je utučen zbog toga. Opet je počeo čitati knjige, no dok čita, misli mu plove daleko. Prisjeća se mnogih stvari iz prošlosti, sjetio se njezinog prozora i nje kako sjedi tamo. Umalo nije sišao s uma ili postao pjesnikom. No nije.
Ubrzo je došlo proljeće, a on pojurio k Tatjani. ''Pogodili ste: tuda, tuda, / što brže svojoj bi Tatjani / moj nepreobraćeni čudak. / Ide, a sliči na mrtvaca. Uđe u hodnik, nigdje nikoga. Otvori vrata salona, a pred njim Tatjana plačući čita nekakvo pismo.''O tko joj ne bi nijemu patnju / u ovom trenu pročitao! / Tko ne bi Tanju bivšu, jadnu / u kneginji sad prepoznao!''On joj pade do nogu. Dugo su tako šutjeli, no Tatjana razbija tišinu rekavši da mu mora objasniti kako se osjeća. Pita sjeća li se kada je on njoj držao ''propovijed'' u vrtu kada ih je spojila sudbina i kaže kako je sada na njoj red da mu kaže sve što misli. 
Govori mu kako ju je tada odbio, iako ga razumije. No zanima ju zašto ju onda sada tako proganja. Kaže kako bi dala sve za onaj mirni kut gdje ga je prvi put ugledala. Govori kako se nije htjela udati ni za koga, no suze su ju njezine majke promijenile pa se udala, te da ju on sada mora ostaviti. Kaže mu: ''Ja ljubim vas (a što da glumim?), / al drugome ja pripadam, / vjerna ću bit dok za se znam.'' I ona ode nakon toga.
Onjegin ostane kao gromom ošinut. Začuje topot konja, vraća se Tatjanin suprug.
Pripovjedač time završava svoj roman. Kaže kako je prošlo mnogo vremena otkad su mu se Onjegin i Tatjana prvi puta javili u snu, no tada još nisu bili vješto ocrtani. No uz pomoć slušača razbistrio se lik Onjegina.
I na kraju kaže: '' Blažen je, tko, dok još je rana / gozba života, napusti je / i pehar vina ne dopije / i ne dočita mu romana, / vješt rastajanju trenutnom, / ko ja s mojim Onjeginom.''

O DJELU:
Puškin je na ‘’Onjeginu’’ radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa ‘’Don Juan’’, an epic satire, pa prema tome kao romantična književna vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gdje je čest lik suvišnog čovjeka.